Sakima napila ni bashemi ni kezela hae wa lilimo ze ne. Neba pila fa mubu wa muuna yanafumile. Ndu yabona ya bucwañi neinzi kwa mafelelezo a mukoloko wa likota.
Sakima vivía con sus padres y su hermana de cuatro años de edad. Vivían en el terreno de un hombre rico. Su choza de paja estaba al final de una fila de árboles.
Sakima hananani lilimo ze talu nakulile mi alatehelwa ki pono yahae. Sakima neli mucaha yana fuyozwi.
Cuando Sakima tenía tres años de edad, se enfermó y perdió la vista. Sakima era un chico talentoso.
Sakima naezanga lika zeñata kufita litaka zahae za lilimo ze silezi. Kamutala, nainanga ni babahulu bamunzi kuambola litaba zebutokwa.
Sakima hacía muchas cosas que los otros chicos de seis años no podían hacer. Por ejemplo, podía sentarse con los miembros mayores de la aldea y discutir asuntos importantes.
Bashemi bahae ne ba beleka mwandu ya muuna wa mufumi. Neba zwanga fandu kakusasani sasani mi nikuyo kuta manzibwana luli. Sakima nasiyalanga ni kezela hae yomunyinyani.
Los padres de Sakima trabajaban en la casa del hombre rico. Salían a trabajar temprano en la mañana y volvían a casa tarde por la noche. Sakima se quedaba con su hermana pequeña.
Sakima nalata kuopela lipina. Zazi leliñwi bomahe se ba mubuza, “Kikakai koitutelanga lipina ze Sakima?”
A Sakima le encantaba cantar. Un día su madre le preguntó, “¿Dónde aprendes estas canciones, Sakima?”
Sakima alaba, “litahanga fela Ima. Niliutwanga mwa toho yaka mi kipeto naopela.”
Sakima le respondió, “Simplemente llegan, madre. Las escucho en mi cabeza y después las canto.”
Sakima na latanga ku opelela kezelaa hae yomunyinyani sihulu hautwa tala. Kezelahae na teelezanga kuyena anze aopela pina yanalata ahulu. Nanyungwa maikuto kabaka la minembo ye ombaza.
A Sakima le gustaba cantarle a su hermana pequeña, especialmente cuando ella tenía hambre. Su hermana le escuchaba cantar la canción favorita de Sakima. Y se relajaba bailando con su canción.
“Kutela kuopela hape, Sakima,” kezelaa hae amukupa. Sakima na lumelanga mi nakona kukutela hape ni hape.
“¿Podrías cantarla una y otra vez, Sakima?”, le suplicaba su hermana. Sakima asentía y le cantaba una y otra vez.
Una noche después del trabajo, sus padres volvieron muy callados. Sakima sabía que algo estaba mal.
“Butata kibufi boma, bondate?” Sakima abuza. Sakima alemuha kuli mwana a mufumi na tondahala. Mi ndatahe na lobehile hahulu pilu ni kuikutwa bulutu.
“¿Cuál es el problema, madre, padre?” Preguntó Sakima. Sakima se enteró que el hijo del hombre rico se había perdido. El hombre se sentía muy triste y solo.
“Nakona kuyo muopelela mwendi wa kona ku angulukelwa hape” Sakima a bulelela bashemi bahae. Kono bashemi bahae bahana. “Bona yale ki mufumi, wena usibofu feela, cwale unahana kuli pina yahao ikamutusa ñi?”
“Yo puedo cantar para él. Quizá eso lo hará feliz,” le dijo Sakima a sus padres. Pero sus padres lo desestimaron. “Él es muy rico. Tú sólo eres un chico ciego. ¿Crees que tu canción lo va a ayudar?”
Nihakulicwalo Sakima nasikazwafa mi kezelaa hae amutusa. Ali, “lipina za Sakima zani ombaombanga hanishwile tala mi niyena mufumi lika muombaomba cwalo.”
Pero Sakima no se rindió. Su hermana pequeña lo apoyó. Le dijo: “Las canciones de Sakima me ayudan cuando tengo hambre. Van a tranquilizar al hombre rico también.”
Zazi lelitatama Sakima akupa kezelaa hae yomunyinyani kuli amusindekete kwandu ya mufumi.
Al día siguiente, Sakima le pidió a su hermana pequeña que lo llevara a la casa del hombre rico.
Ayema kwatasi alihaulo lelituna mi akala kuopela pina yanalata hahulu. Kabunya, toho ya mufumi yakala kubonahala mwa lihaulo leo.
Se paró debajo de una gran ventana y empezó a cantar su canción favorita. Lentamente, el hombre rico comenzó a asomar su cabeza por la gran ventana.
Babeleki batuhela zene baeza mi bateeleza kwa pina yende ya Sakima. Kono muuna alimuñwi ali, “Hakuna ya konile kuombaomba mufumi, cwale mucaha yo unahana kuli yena uka kona?”
Los trabajadores dejaron de hacer sus tareas. Escucharon la hermosa canción de Sakima. Pero un hombre dijo, “Nadie ha podido consolar al jefe. ¿Acaso este chico ciego cree que él puede consolarlo?”
Sakima afeza kuopela pina yahae mi afetuha kuli afunduke kono mufumi amumatela mi ali, “uopele hape.”
Sakima terminó de cantar y se dio vuelta para irse. Pero el hombre rico salió de prisa y dijo: “Por favor canta de nuevo.”
Kanako onayeo kwataha baana bababeli bananuzi mutu. Nebafumani mwanaa mufumi wa mushimani inge anatilwe ni kusiiwa kwa tuko anzila.
En ese mismo momento, llegaron dos hombres que llevaban a alguien en una camilla. Habían encontrado al hijo del hombre rico apaleado y tirado a un lado del camino.
Mufumi na tabile hahulu kubona mwanaa hae hape. Afa Sakima mupuzo kaku muombaomba. Aisa mwanaa hae ni Sakima kwa sipatela kuli ayokutelwa ki pono ya hae.
El hombre rico estaba muy feliz de ver a su hijo otra vez. Y le dio una recompensa a Sakima por consolarlo. Llevó a su hijo y a Sakima al hospital para que Sakima pudiera recuperar la vista.