Fikulimwe okandiba okwa li taka ende komunghulo womulonga.
Un día, el Conejo estaba caminando por la ribera.
Ondjabameva nayo oya hangwa tai endaenda yo tai li omwiidi wa hapa nawa.
El Hipopótamo estaba allí también, paseando y comiendo un poco de césped verde y rico.
Ndjabameva ina mona kutya Kandiba naye opo e li ponhele oyo, ohaluka okwa lyata Kandiba kekasha lako. Kandiba okwa tameka ta ingida, Ove Ndjabameva! Ku wete hano kutya owa lyata nge?”
El Hipopótamo no vio que el Conejo estaba allí y le pisó su patita sin querer. El Conejo empezó a gritarle, “¡Oye Hipopótamo! ¿Acaso no puedes ver que estás pisando mi patita?”
Ndjabameva ta yandje ombili, “Ombili inandi ku mona. Dimine nge po!” Ashike Kandiba ka li a hala okupwilikina notambula ombili. Okwa ingida Ndjabameva ta ti:, “Owe shi ningila owina! Ou na ashike okutalela mulimwe lomomafiku! Ou na okufuta!”
El Hipopótamo le pidió disculpas al Conejo: “Lo siento mucho. No te vi. ¡Por favor, perdóname!” Pero el Conejo no le creyó y le dijo, “¡Lo hiciste a propósito! ¡Ya verás que algún día pagarás por esto!”
Kandiba okwa ka konga Mundilo ndele te mu lombwele ta ti, “Inda u ka xwike Ndjabameva ngeenge a di mo momeva eshi te uya komutunda a lye omwiidi. Okwa lyata nge! “Kape na oupyakadi opo, kaume kange Kandiba, ohandi shi ningi ngaashi wa pula.”Mundilo osho a nyamukula.
El Conejo fue a buscar al Fuego y le dijo, “Anda y quema al Hipopótamo cuando salga del agua y vaya a comer césped. ¡Me pisó!” El Fuego le respondió, “No hay problema, amigo Conejo. Haré exactamente lo que me pides.”
Konima yefimbo, Ndjabameva fimbo okwa li ta li omwiidi kokule kanini okudja pomulonga, ohaluka omundilo owa tukuka. “Wuu!” Omundilo owa hovela okuxwika ko olududi laNdjabameva.
Más tarde, El Hipopótamo estaba comiendo césped lejos del río cuando, “¡Zuum!” El Fuego estalló en llamas y las llamas le quemaron el pelo al Hipopótamo.
Ndjabameva okwa faduka po ye ta kwena a yuka momeva. Olududi laye alishe okwa li la pya ko komundilo. Ndjabameva okwa kala ta kwena, “Olududi lange alishe ola pya ko komundilo! Olududi lange alishe la pya ko filu kaku na sha vali! Olududi lange liwa!”
El Hipopótamo comenzó a llorar y corrió directo al agua. Todo su pelo se quemó. El Hipopótamo siguió llorando, “¡Mi pelo se quemó en el fuego! ¡Mi pelo no está! ¡Mi hermoso pelo!”
Kandiba okwa li a hafa eshi olududi laNdjabameva la pya ko. Okudja kefiku olo ohai tila omundilo, noiha kala vali kokule nomeva.
El Conejo estaba muy feliz de que el pelo del Hipopótamo se había quemado. Y hasta el día de hoy, por miedo al fuego, el Hipopótamo nunca se aleja del agua.