Sakima aa kara pu na ovanene ve nokaṱena kozombura ine. Ovo aave kara pehi romurumendu omutumbe. Ondjuwo yavo yomututu wehozu ya ri komaandero yomiti mbya hapere moruteto.
Sakima vivía con sus padres y su hermana de cuatro años de edad. Vivían en el terreno de un hombre rico. Su choza de paja estaba al final de una fila de árboles.
Sakima tja ri nozombura ndatu wa verere na poṱupara. Sakima wa ri omuzandona onongo wotjiyandjewa tjapeke.
Cuando Sakima tenía tres años de edad, se enfermó y perdió la vista. Sakima era un chico talentoso.
Sakima aa tjiti oviṋa ovazandona ovakwao vozombura hamboumwe mbi ve ha yenene okutjita. Tjimuna, aa yenene okuhaama pamwe novandu ovanene motjirongo nokuhungirira komapu omanahepero.
Sakima hacía muchas cosas que los otros chicos de seis años no podían hacer. Por ejemplo, podía sentarse con los miembros mayores de la aldea y discutir asuntos importantes.
Ovanene va Sakima aave ungura ponganda yomurumendu omutumbe. Ovo aave i rukuru muhuka nokukotoka mongurova onene. Sakima ongwaa sewa pamwe nokaṱena.
Los padres de Sakima trabajaban en la casa del hombre rico. Salían a trabajar temprano en la mañana y volvían a casa tarde por la noche. Sakima se quedaba con su hermana pequeña.
Sakima wa suverere okuimbura. Eyuva rimwe ina we mu pura, “Hapo omaimburiro nga we rihonga pi, Sakima?”
A Sakima le encantaba cantar. Un día su madre le preguntó, “¿Dónde aprendes estas canciones, Sakima?”
Sakima wa zirire, “Owo ye ya oyeni, mama. Ami mbi ye zuva motjiuru tjandje nu e imbura.”
Sakima le respondió, “Simplemente llegan, madre. Las escucho en mi cabeza y después las canto.”
Sakima wa suverere okuimburira okaṱena, tjinene indu tji ka ṱondjara. Okaṱena aake puratene nawa indu tji ma imbura eimburiro re esuverwa. Oko aake pundu okambosiro okanyaṋukise ngo.
A Sakima le gustaba cantarle a su hermana pequeña, especialmente cuando ella tenía hambre. Su hermana le escuchaba cantar la canción favorita de Sakima. Y se relajaba bailando con su canción.
“Imbura rukwao na rukwao, Sakima.” okaṱena ke rihekere ku ye. Sakima otjaa yarukire po nokuyarukirapo.
“¿Podrías cantarla una y otra vez, Sakima?”, le suplicaba su hermana. Sakima asentía y le cantaba una y otra vez.
Ongurova imwe ovanane ve tji va kotoka konganda, nu tjandje va mwina uriri. Sakima wa tjiwa kutja pe notjiṋa tji tji he ri nawa.
Una noche después del trabajo, sus padres volvieron muy callados. Sakima sabía que algo estaba mal.
“Mwa hapa vi, tate na mama?” Sakima wa purire. Sakima wa raerwa kutja omuzandu womurumendu ingwi omutumbe wa zengi. Omurumendu ngwi u na oruhoze nu wa sewa erike.
“¿Cuál es el problema, madre, padre?” Preguntó Sakima. Sakima se enteró que el hijo del hombre rico se había perdido. El hombre se sentía muy triste y solo.
“Ami me yenene okukemuimburira. Ngahino ma yenene okuyoroka rukwao.” Nungwari imba ovanene ve va panḓa. “Eye wa tumba tjinene. Ove oove okazandona okapoṱu uriri. Mo ripura kutja eimburiro mari mu vatere poo?”
“Yo puedo cantar para él. Quizá eso lo hará feliz,” le dijo Sakima a sus padres. Pero sus padres lo desestimaron. “Él es muy rico. Tú sólo eres un chico ciego. ¿Crees que tu canción lo va a ayudar?”
Nungwari, Sakima kayarukire ombunda. Okaṱena wina ke mu pere omasa. “Omaimburiro wa Sakima ye ndji wisa omuinyo pehi tji mba ṱondjara. Owo wina maye wisa omuinyo womurumendu omutumbe pehi.”
Pero Sakima no se rindió. Su hermana pequeña lo apoyó. Le dijo: “Las canciones de Sakima me ayudan cuando tengo hambre. Van a tranquilizar al hombre rico también.”
Eyuva ependukirwa, Sakima wa ningira okaṱena kutja ke mu nane korupangu okuyenda kondjuwo yomurumendu omutumbe.
Al día siguiente, Sakima le pidió a su hermana pequeña que lo llevara a la casa del hombre rico.
Eye wa kakurama kehi yorwiho orunene na utu okuimbura eimburiro re esuverwa. Kouṱiṱiṱiṱi, otjiuru tjomurumendu omutumbe tja uta okuyeruruka porwiho.
Se paró debajo de una gran ventana y empezó a cantar su canción favorita. Lentamente, el hombre rico comenzó a asomar su cabeza por la gran ventana.
Ovaungure va isire imbi mbyaave ungura. Ovo va puratenene keimburiro ra Sakima ewa. Nungwari omurumendu umwe wa tjere, “Kape nomundu ngwa rora okuhuhumiṋa omuhona wetu. Okazandona okapoṱu nga make munu kutja make mu huhumiṋa?
Los trabajadores dejaron de hacer sus tareas. Escucharon la hermosa canción de Sakima. Pero un hombre dijo, “Nadie ha podido consolar al jefe. ¿Acaso este chico ciego cree que él puede consolarlo?”
Sakima wa manene okuimbura na tanauka okuyaruka. Nungwari ingwi omurumendu omutumbe wa utukire na tja, “Arikana imbura rukwao.”
Sakima terminó de cantar y se dio vuelta para irse. Pero el hombre rico salió de prisa y dijo: “Por favor canta de nuevo.”
Moiri ndjo, ovarumendu vevari otji ve ya, ava tjindi omundu porwara. Ovo va vazere omuzandu womurumendu omutumbe ngwa tonwa nokuisiwa meṋe yondjira.
En ese mismo momento, llegaron dos hombres que llevaban a alguien en una camilla. Habían encontrado al hijo del hombre rico apaleado y tirado a un lado del camino.
Omurumendu ingwi omutumbe wa yorokere tjinene okumuna omuzandu we rukwao. Eye wa yandja ondangu ku Sakima kokumuhuhumiṋa. Eye wa twarere omuzandu we na Sakima kotjipangero kutja Sakima ma kapangwe na ute okumuna rukwao.
El hombre rico estaba muy feliz de ver a su hijo otra vez. Y le dio una recompensa a Sakima por consolarlo. Llevó a su hijo y a Sakima al hospital para que Sakima pudiera recuperar la vista.