Rukuru tjinene, Hunguriva na Rukoze va ri omapanga. Ovo aave hupu pamwe mohange pu na ozonḓera zarwe. Azehe tjandje kaaze tuka.
Hace mucho tiempo, la Gallina y el Águila eran amigos. Vivían en paz con todas las otras aves. Ninguna de ellas podía volar.
Eyuva rimwe, tjandje mehi mwa ri ourumbu tjinene. Rukoze otjaa kaenda kokure tjinene okukatjinga ovikurya. Eye aa yaruka a urwa tjinene. “Mape sokukara omuano omupupu wokukaenda omukato omure!” eye wa tjere.
Un día, la hambruna llegó y el Águila tuvo que caminar muy lejos en búsqueda de comida. Regresó muy cansada. “¡Tiene que haber una forma más fácil de viajar!” dijo el Águila.
Tji va za nokusuva nawa uṱuku, Hunguriva wa ri nondunge ombaera. Eye wa uta okuwonga omainya ayehe nga poka kozonḓera zarwe omapanga wavo. “Ngatu ye yatate kumwe kombanda yomainya inga owetu oveni,” eye wa tjere. “Ngahino mape tjiti kutja okuwondja omukato omure ku rire okupupu.”
Luego de un sueño reparador, la Gallina tuvo una idea brillante. Empezó a recoger las plumas que sus amigas aves soltaban. “Cosamos las plumas por encima de las nuestras”, dijo. “Quizás así sea más fácil viajar.”
Rukoze erike ongwa ri nonane motjirongo, okutja arire ngwa tenge po okuyatata. Eye we riyatatera epanda rovivava oviwa na tuka kombanda ya Hunguriva. Hunguriva arire tja yazema indji onane nu tjimanga a urisiwa i okuyatata. Eye wa isire indji onane kombanda yotjikesa na i kokombeisa okukaṱunina ovanatje ve ovikurya.
El Águila era la única que tenía una aguja en la aldea, así que ella empezó a coser primero. Se hizo un par de alas muy lindas y voló mucho más alto que la Gallina. La Gallina se consiguió la aguja para empezar a coser sus alas, pero se cansó antes de terminarlas. Dejó la aguja encima del armario y se fue a preparar algo de comida para sus hijos.
Nungwari ozonḓera inḓa ozarwe za munine Rukoze tji ma tuka okuyenda. Ozo za ningirire Hunguriva okuzeyazema onane kutja wina ze riyatatere ovivava. Tjimanga pa karere nozonḓera ozengi nḓu maze tuka apehe meyuru.
Pero las otras aves habían visto al Águila irse volando lejos, así que le pidieron a la Gallina que les prestara la aguja para hacerse alas también. Y pronto, el cielo estaba cubierto de muchas aves volando.
Okutja onḓera indji osenina tji ya kotora onane ndji za yazemene, Hunguriva kapa ri. Ounatje otji wa kambura indji onane nu au utu okunyandisa. Ehore tji ra kuhu, owo au isa indji onane meheke.
Cuando la última ave fue a entregar la aguja prestada, la Gallina no estaba en casa. Así que los hijos de la Gallina tomaron la aguja para jugar con ella. Cuando se cansaron de jugar, dejaron la aguja en la tierra.
Kombunda mapeta Rukoze otja kotokere. Eye wa pura kutja onane ye i ri pi ma ṱune na yo omainya tjiva nga harahara mouyenda we. Hunguriva wa tara potjikesa. Eye wa katara mokombeisa. Eye wa katara morupanda. Nungwari indji onane kaya ri po.
Más tarde, el Águila volvió. Pidió la aguja para coser algunas plumas que se le habían caído durante su viaje. La Gallina fue a buscarla en el armario y no estaba. Buscó en la cocina y en el patio, pero la aguja no aparecía. No estaba en ningún lugar.
“Arikana ndji pa eyuva rimwe uriri,” Hunguriva we rihekere. “Kuzamba u ṱune ovivava vyoye nu u tuke rukwao okukapaha ovikurya.” “Eyuva rimwe uriri,” Rukoze wa zirire. “Tji u ha munine onane yandje okutja mo ndji pe okazerona koye kemwe otja otjisuta.
“Sólo dame un día para encontrar la aguja,” la Gallina le rogó al Águila. “Para que puedas arreglar tus alas y volar en búsqueda de comida.” “Un solo día,” dijo el Águila. “Si no encuentras la aguja en un día, tendrás que regalarme uno de tus pollitos como pago.”
Rukoze tja kotoka eyuva indi orarwe, wa vaza Hunguriva ama para ehi, okupaha onane, nungwari indji onane kaya ri po. Rukoze otja rauka tjimanga pehi na hakana kemwe kouzerona. Eye we ke twara. Okuzambo ngamba Rukoze tji me ya mbo, aa vaza Hunguriva ama para ehi okupaha onane.
Cuando el Águila regresó al día siguiente, vio que la Gallina estaba arañando la tierra, pero la aguja no estaba. Así que el Águila voló muy rápido hacia dónde estaban los pollitos, agarró a uno de ellos y se lo llevó lejos. Después de eso, el Águila siempre encontraba a la Gallina arañando la tierra con sus patas para encontrar la aguja.
Otjizire tja Rukoze tji tja takauka pehi, Hunguriva u rakiza ouzerona we. “Virukee porutjandja mbo.” Nu owo au pimbi: “Eṱe kaweṱe omayova. Matu tupuka.”
Y cuando aparece la sombra de las alas del Águila en la tierra, la Gallina les ordena a sus pollitos: “Aléjense del suelo seco y descubierto.” Y ellos le contestan: “No somos tontos, saldremos corriendo.”