Indi ehungi ohunga na Ngede, onḓera youitji nomuzandona womunenetima, Gingile. Eyuva rimwe ngunda Gingile a i okukayeva eye wa zuva eraka ra Ngede. Otjinyo tja Gingile tja uta okuwenga omate tji me ripura nouitji wozonyutji. Eye wa kurama na puratene nawa, ama yevayeva inga okazera nganduu tje ke muna motutavi kombando tjiuru tje. “Chitik-chitik-chitik,” okazera ka ṱina ṱina, ngunda amake tukatuka okuza komuti ngaa komuti warwe, na warwe. Chitik-chitik-chitik, oko ka pose, amake kurama noku tara kutja Gingile me ke kongorere.
Esta es la historia de Ngede, el Pájaro Miel, y un jovencito avaro llamado Gingile. Un día, mientras Gingile estaba cazando, escuchó el canto de Ngede. A Gingile comenzó a hacérsele agua la boca al pensar en la miel. Se detuvo para escuchar con atención hasta encontrar al pájaro miel que estaba en las ramas del árbol justo encima de su cabeza. “Chitik-chitik-chitik,” cantó el pequeño pájaro mientras volaba de un árbol al árbol. “Chitik-chitik-chitik,” cantaba el Pájaro Miel, haciendo pausas de vez en cuando para asegurarse de que Gingile lo siguiera.
Kombundo oiri ohinga, ovo va vaza pomuti omunene womakuyu. Ngede ake utu okutukatuka tjimuna okaṋa koviyoze, kombando tutavi. Kuzambo ake haama porutavi rumwe nake takere Gingile otjiuru aayo make tja, “Owo mbwi! Indjo mba! Wa ombo pu ye?” Gingile kaa munu ozonyutji okuza kehi yomuti pa kuramene, nungwari wa ri nongamburiro mu Ngede.
Después de media hora, llegaron a una higuera gigante. Ngede brincaba locamente entre las ramas. Luego, se posó en una rama e inclinó su cabeza hacia Gingile diciéndole, “¡Aquí está! ¡Ven ahora! ¿Por qué tardas tanto?” Gingile no podía ver ninguna abeja desde abajo del árbol, pero decidió confiar en Ngede.
Okutja Gingile watwa enga re pehi kehi yomuti, na nyanga oukuṋe na yakisa okamuriro okaṱiṱi. Omuriro tji wa yakura nawa, wa hitisa okati okakukutu mokati komuriro. Okarukuṋe kosaneno ndjo ke tjiukwa kutja ke tjita omuise omuingi tji ka yakura. Eye wa ṱiza okati komwise nomayo na rondo komuti.
Así que Gingile puso su lanza de caza en el suelo, juntó unas cuantas ramas secas e hizo una pequeña fogata. Cuando el fuego estaba alto, puso un palo largo y seco en medio del fuego. Esta madera era conocida por producir mucho humo. Luego, comenzó a trepar el árbol sujetando la parte no quemada del palo con sus dientes.
Tjimanga wa uta okuzuva ombosiro yozonyutji nḓu maze pose. Ozo tjandje maze piti nokuhita momututu womuti mu za tura. Gingile tje ya pomututu womuti wa undurira ohonga yokati komwise momututu. Ozonyutji za purukuta aza pindike, aza handja tjiri. Ozo za tuka okuzapo, tjinga amaze nyengwa imbwi omuise – nungwari rutenga za rumata noku twera Gingile ozonane!
Dentro de poco tiempo escuchó el fuerte zumbido de unas abejas. Estaban entrando y saliendo de un agujero en el tronco del árbol – su colmena. Cuando Gingile llegó hasta la colmena, puso la parte quemada de la rama en el agujero. Las abejas salieron rápidamente del agujero muy enfadadas, picaron a Gingile y se alejaron volando del humo que tanto odiaban.
Ozonyutji tji za pita, Gingile wa hitisa eke re momututu. Eye wa nana omahira, nga pakwa nawa woutiva ouvapa mbwa ṋuna mu mamu toto ouitji wozonyutji. Eye wa twa omahira mondjaṱu ye yo kotjiṱuve, na utu okuheruka komuti.
Cuando las abejas ya no estaban, Gingile metió sus manos en la colmena y tomó el panal lleno de miel y larvas gordas. Luego, lo puso en su bolso y comenzó a bajar del árbol.
Ngede nombango ondwe wa tarera avihe Gingile mbi ma ungura. Eye aa undju kutja Gingile me mu syerepo ehira rimwe rokutja okuhepa ku ye. Ngede aake tukatuka okuza korutavi norutavi ngatji ke ya pehi. Rusenina, Gingile wa vaza pehi. Ngede wa toromanene kokaruuwa ama undju otjisuta tje.
Ansiosamente Ngede observaba todo lo que Gingile hacía. Estaba esperando que dejara un pedazo grande del panal como muestra de agradecimiento. Ngede volaba de rama en rama, cada vez más cerca del suelo. Finalmente, Gingile bajó de la higuera y Ngede se posó en una roca cerca del joven a esperar su recompensa.
Nu ngwi Gingile wa zemisa omuriro, a toora enga re na kaenda okuyaruka konganda noku hi na okutaviza ku inga okazera. Ngede wa ravaera nomazenge, “VIC-torr! VIC-torr!” Gingile wa kurama, a tara inga okazera na yoro ohaura. “Ove mo vanga ouitji wozonyutji, otji pe ri, panga randje? Haa! Nu owami ngu mba ungura avihe, ngu mba rumatwa. Ongwaye tji tu sokuhaṋasana imbwi ouitji worwaze mbwi?” Eye a kawondja. Ngede wa pindika tjinene. Ovandu tjive kara pamwe kave tjita sana nao! Posiya mutu me tji munu ko.
Pero Gingile apagó la fogata, tomó su lanza y empezó a caminar hacia su casa, ignorando completamente al Pájaro Miel. Ngede gritaba muy furiosamente, “¡Piii-trrr! ¡Piii-trrr!” Gingile se detuvo, miró al Pájaro Miel y comenzó a reírse fuerte. “¡Amiguito! ¿Quieres miel, ah? ¡Ja! Yo hice todo el trabajo para conseguirla y, además, quedé todo picado. ¿Por qué debería compartir esta dulce y rica miel contigo?” y se alejó. ¡Ngede estaba furioso! ¡Esta no era forma de agradecerle! Pero, se vengaría.
Eyuva rimwe kombunda yovivike ovingi Gingile wa zuva omaravaerero womatjivisiro wouitji wa Ngede. Eye wa zemburuka imbwi omutjato omuwa wouitji nu nombango aihe a kongorere inga okazera rukwao. Tji ka za nokuhongorera Gingile nga kozondjendjeto zehwa, Ngede ka kurama okusuva komuti womakwiya omukwaa nehika. “Ahh,” Gingile we ripura. “Okutja oruuto mutu ru ri momuti mbwi.” Eye wa yakisa okamuriro ke na utu okuronda komuti, nokati komwise ka handa nomayo. Ngede tjandje wa haama ma tarere nawa.
Un día, después de varias semanas, Gingile escuchó el canto de Ngede nuevamente. Él recordó lo deliciosa que era esa miel y con entusiasmo siguió el canto del Pájaro Miel. Después de un largo viaje por el borde del bosque, Ngede se detuvo a descansar bajo una acacia de copa plana. “Ah,” pensó Gingile. “El panal de abejas debe estar en este árbol.” Entonces, rápidamente hizo su fogata y comenzó a trepar el árbol con la rama quemada entre sus dientes. Ngede se sentó y miró todo atentamente.
Gingile ngunda ama rondo tjandje wa himwa kutja ongwaye tje hi na okuzuva ombosiro yozonyutji. “Ngahino omututu u ri oukoto tjinene momuti, ’ eye we ripura. Eye wa ryama okuvaza korutavi rwarwe. Nungwari moruveze rwokumuna omututu, we kerimuna tji ma ve tarasana nongwe! Ongwe ya pindikire tjinene okupendurwa mozomboṱu zayo momuano omuhazendu mbwa sana ngo. Oyo ya siringa omeho, ai paturura otjinyo okuyarisa omayo wayo omare nomatwe tjinene navi.
Mientras trepaba, Gingile se preguntaba por qué no escuchaba el zumbido de las abejas. “Quizás, el panal está bien escondido en el árbol,” él pensó. Al llegar a la siguiente rama, se encontró con un leopardo. El leopardo estaba muy enojado porque Gingile lo despertó de su siesta. Lo miró de manera amenazadora y abrió su boca para mostrarle sus dientes grandes y filosos.
Ngunda indji ongwe ai hiya katukira mu Gingile, eye wa heruka tjimanga. Mohakahana ndja ri na yo eye wa heza korutavi, e kerikunda pehi na pihuka otjingombwe. Eye wa kaenda ama tenḓuna hakahana otja pu ma sora. Ouṋingandu we, ongwe ngunda ya ri mozomboṱu nu ai ha yenene okumuramba. Ngede, okazera kouitji, ka sutisa. Nu ngwi Gingile we rihonga ozondunge.
Antes de que el leopardo pudiera atacar a Gingile, él bajó muy rápidamente del árbol. Tan rápidamente que no vio una rama y cayó dándose un batacazo en el suelo. Aunque se torció el tobillo, cojeó lo más rápido que pudo para poder escapar. Afortunadamente, el leopardo aún tenía mucho sueño, así que no lo persiguió. Ngede, el Pájaro Miel, se vengó. Y Gingile aprendió una valiosa lección.
Okutja, ovanatje va Gingile tji va zuva ehungi ra Ngede va harere ondengero kokazera ngo. Aruhe ovo tji mave tapa ouitji aave kondjo okuisa ehira rimwe enene pehi kutja ri rire orokazera kouitji!
Y así, cuando los hijos de Gingile escuchen la historia de Ngede, ellos lo respetarán. Cuando sea que les toque recolectar miel, se asegurarán de dejarles la parte más grande del panal de abejas a los Pájaros Miel.