Otjikunino tja Tjikuukae tja ri otjiwa tjinene, mwa ri ozomiriva, ovikokotwa nokasava. Nungwari oviwa mu avihe vya ri imbi ovipanana. Nandarire kutja Tjikuukae wa ri novatekuru ovengi, ami movineya ee tjiwa kutja owami ngu mbi ri omusuverwa. Eye aruhe ee ndji ṋanga kondjuwo ye. Eye aa kara nouundikwa mbwe ndji hokorisa. Nungwari pa ri notjiundikwa tjimwe eye tjaa ha roro okundjiraera: imba eye paa horisire ovipanana.
Le jardin de grand-mère était merveilleux – plein de sorgho, de millet et de manioc. Mais le meilleur de tout, c’était les bananes. Bien que grand-mère avait beaucoup de petits-enfants, je savais que secrètement j’étais sa préférée. Elle m’invitait souvent dans sa maison. Elle partageait avec moi ses petits secrets. Mais il y avait une chose qu’elle gardait secrète : l’endroit où elle faisait mûrir les bananes.
Eyuva rimwe ami mba muna otjimbamba otjinene tji tja tungwa pehozu atja tuwa pendje peyuva pondjuwo ya Tjikuukae. Tji mba pura kutja otjatjike, eziriro ndi mba pewa, “Otjo otjimbamba tjandje tjovihimise.” Meṋe yotjimbamba pa ri noviyao vyovipanana eye mbyaa tanaura pokati kotuveze. Ami ee vanga okutjiwa. “Hapo oviyao vyaye mbi Tjikuukae?” ami mba pura. Eziriro ndi mba pewa ra ri, “Ovyo oviyao vyandje ovihimise.”
Un jour, je vis un grand panier de paille placé au soleil devant la maison de grand-mère. Quand je lui ai demandé à quoi il servait, pour seule réponse, elle me dit : « C’est mon panier magique. » A côté du panier, il y avait plusieurs feuilles de bananier que grand-mère retournait de temps en temps. J’étais curieuse. « A quoi servent ces feuilles, grand-mère ? » demandai-je. Mais pour seule réponse, elle me dit : « Ce sont mes feuilles magiques. »
Oyo ya ri onyuṋe onene okutarera Tjikuukae, ovipanana, oviyao vyovipanana notjimbamba otjinene tjehozu. Nungwari Tjikuukae we ndji rambera ku mama. “Tjikuukae arikana ndji esa mbi tarere tji mo ṱunu …” Isa ouvara, tjita otja tji mo raerwa,” eye we ndji rakiza oukukutu. Ami mba purukuta okuyenda.
C’était fascinant de regarder grand-mère, les bananes, les feuilles de bananier et le grand panier de paille. Mais grand-mère m’envoya retrouver maman pour aller chercher quelque-chose. « Grand-mère, s’il te plaît, laisse-moi regarder ce que tu prépares… » « Ne sois pas têtue, petite, fais ce que je te demande » insista-t-elle. Je partis donc en courant.
Tji mba kotoka tjandje Tjikuukae wa haama pendje nu imbi ovipapana notjimbamba kapu vya ri. “Tjikuukae, otjimbamba tji pi, ovipanana vi, nu imbi ovi…” Nungwari eziriro ndi mba muna ra ri, “Ovyo vi ri poruveze rwandje oruhimise.” Opo kape ndji pere ohange kaparukaze!
A mon retour, grand-mère était assise dehors, mais il n’y avait plus ni panier, ni bananes. « Grand-mère, où est le panier, où sont toutes les bananes, et où est … » Mais pour seule réponse, elle me dit : « Ils sont dans mon lieu magique. » J’étais très déçue.
Kombunda yomayuva yevari, Tjikuukae we ndji hinda okukaeta okati ke okaṱaṱero metuwo re romara. Ami tji mba paturura imbwi omuvero, mba yakurwa i ese romasa rovipanana mbi mavi horo. Metuwo rokokwara mwa ri ihi otjimbamba tja Tjikuukae otjinene tjehozu otjihimise. Otjo tja ri atja horekwa nawa kehi yotjirare otjikuru. Ami mba yerurura nu esenine inga okase okawa.
Deux jours plus tard, grand-mère m’envoya dans sa chambre chercher son bâton de marche. Dès que j’ouvris la porte, je fus accueillie par une forte odeur de bananes mûres. Au milieu de la pièce, se trouvait le grand panier magique de grand-mère. Il était bien caché sous une vieille couverture. Je la soulevai et reniflai cette odeur extraordinaire.
Eraka ra Tjikuukae re ndji handuza tje ndji isana, “Mo ungura tjike? Hakahana eta okati.” Ami mba purukuta nokati okaṱaṱero. “Mo yoroyora ye?” Tjikuukae wa pura. Epuriro re onde ndji honga kutja nangwari mba yende ame yorayora tji mba munu inga okaruveze ke okahimise.
La voix de grand-mère me fit sursauter quand elle appela, « Que fais-tu ? Dépêche-toi de m’apporter mon bâton ». Je me suis alors précipitée avec sa canne. « Qu’est-ce qui te fait sourire ? » demanda grand-mère. Sa question me fit réaliser que je souriais encore en pensant à la découverte de son lieu magique.
Eyuva ependukirwa ingwi Tjikuukae tja kavarura mama, ami mbe rivaka okuyenda kondjuwo ye mbi katare imbi ovipanana rukwao. Pa ri epunda enene nda horo nawa. Ami mba toora tjimwe nu e horeke mokahorokweva kandje. Tji mba za nokukutjira ihi otjimbamba rukwao, ami e i kongotwe yondjuwo nu e ri hakahana. Otjo tja ri otjipanana otjiwa tjoutji tji mbi hi ya rora.
Le lendemain, lorsque grand-mère est venue rendre visite à maman, je me suis précipitée chez elle pour regarder les bananes une fois de plus. Il y en avait plusieurs, qui étaient déjà très mûres. J’en pris une, que je cachai sous ma robe. Après avoir recouvert le panier, je me rendis derrière la maison pour la manger en vitesse. C’était la banane la plus douce que j’aie jamais goûtée.
Eyuva ependukirwa, ngunda Tjikuukae ama pora ovihape motjikunino, ami mba nyonḓoroka nu e kamunina imbi ovipanana. Avihe tjandje vya horo nawa. Ami hee yenene okurihanda nu otji mba toora vine. Ngunda ame kaenda kotunwe nga pomuvero, e zuu Tjikuukae tji ma korora pendje. Ami mba yenena okuhoreka imbi ovipanana mokahorokweva kandje nu e varama pu ye e kapita.
Le lendemain, alors que grand-mère était dans le jardin en train de ramasser des légumes, je me suis glissée dans sa chambre pour regarder les bananes. Elles étaient presque toutes mûres. Je n’ai pas pu résister, et pris quatre autres bananes. Alors que je marchais sur la pointe des pieds vers la porte, j’entendis grand-mère tousser dehors. J’eus juste le temps de cacher les bananes sous ma robe avant de passer devant elle en m’éloignant.
Eyuva ependukirwa ra ri eyuva rokuyenda komaketa. Tjikuukae wa penduka rukuru tjinene. Eye aruhe aa twara ovipanana mbya horo nokasava okukarandisa komaketa. Eyuva ndo ami hi mba ri nohakana yokukaryanga ku ye. Nungwari hee yenene okukara kokure na ye oure weyuva.
Le lendemain, c’était le jour du marché. Grand-mère se réveilla très tôt. Elle prenait toujours du manioc et des bananes mûres pour les vendre sur le marché. Ce jour-là, je ne me suis pas dépêchée pour aller lui rendre visite. Mais je n’allais pas pouvoir l’éviter bien longtemps.
Ongurova ndjo ami mba isanewa i mama, tate na Tjikuukae. Ami ee tjiwa kutja omena raye. Ouṱuku mbwo tji mba karara, ami ee tjiwa kutja himee vaka rukwao, kutja okuza ku mama omukurukaze, kovanene vandje poo komundu ngamwa auhe.
Plus tard ce soir-là, ma mère, mon père et ma grand-mère m’ont appelée. Je savais pourquoi. Cette nuit là quand je me suis couchée, je savais que je ne pourrais plus jamais voler, ni ma grand-mère, ni mes parents, ni qui que ce soit d’autre.